Euforija, Edin, Everton

 

Euforija je čudna stvar, ili ljubav prema nečemu, sve zavisi kako gledate na nešto. Ono o čemu mislim ili ono što mi se u određenom periodu sviđa mi obično uzima najveći dio pažnje, vremena. Ali često mi se desi da jednostavno zaboravim na to, izgubim interesovanje  i okrenem se nečemu potpuno novom.

Ni blog mi više nije primarni hobi, čini mi se da više ni nemam hobi. A volim ovo, volim da švrljam, da piskaram pa da i neke stvari podijelim sa svima vama koji ovo po nekada pročitate, da li iz dosade ili samo zato što sam link ostavio negdje na Facebook-u pa ste slučajno pogledali.

Kako god, ne mogu reći da nemam želju, ali nekako si nisam dao dovoljno vremena da napišem sve što želim. Papir trpi, kaže jedna stara poslovica a i moj dobar prijatelj pa sam tako mnogo toga ostavio negdje na papirima koji su razbacani po mom stolu. Nešto od toga ću napisati i ovdje.

Prvo, pišem na našem jeziku, jer su se mnogi požalili da to ne radim i da im smeta što su tekstovi na engleskom (i tekst na engleskom ću ubaciti čim stignem). Nadam se da će svi mrgdi sada biti barem malo zadovoljniji.

Drugo, ovih dana je završila jedna jako naporna i čudna priča ili sapunica vezana naše trenutno najsjajnije sportske ličnosti, Edina Džeke. Selili su ga novinari u mnogo klubova, on završio u najbogatijem. Sigurno da Manchester City nije najtrofejniji klub ali jeste trenutno najveću fudbalski projekat u svijetu. Ono što me obradovalo i zainteresovalo je što jeste otišao u Englesku ali i to što su oči nacije bile uprte u tv ekrane za vrijeme njegovog debija u nebesko plavom dresu. Jedna rečenica će mi dugo ostati urezana u sjećanju: “Eto nije mi ništa, a kao da je moj”. Tako je zaista i bilo, kao da po prvi put u ovoj državi opet možemo reći da se ponosimo uspjehom jednog našeg mladog i talentovanog momka. Sa druge strane, neki hvalospjevi o Edinu Džeki su prelazili tu granicu ponosa, bili inat drugima pa me to malo probudilo i vratilo u stvarnost. Opet je sve isto.

Kao što neki znaju ja sam navijač jednog od klubova sličnih Manchester City-ju, samo sa mnogo blistavijom prošlošću, navijač Evertona. Kluba koji u posljednje vrijeme tavori na sredini tabele. Tim koji nema mnogo novca, čiji napadači ne daju mnogo golova ali tim koji ima ogromno srce. I u svoj najezdi “Džekinih fanaticosa” na forumske stranice Man. City-a nađoh se i ja. I u jednom periodu sam toliko često posjećivao forum da sam skoro i zaboravio na dešavanja u mom omiljenom klubu. Pa sam se na trenutak zapitao, da moje simpatije prema Evertonu nisu bile još jedan od tih mojih prolaznih hobija. Ne, nije, Everton će uvijek biti prvi, kada bi svi igrači City-a bili Bosanci i Hercegovci ja bi navijao za Everton, na kraju krajeva, u posljednjih 7 utakmica smo ih redovno pobjeđivali a ne vidim da će dolazak Džeke mnogo da promijeni stvari. Želim mu svu sreću ali neću navijati za njega kada bude igrao protiv “mojih”.

A kako oni postadoše moji, eh to je još duža priča od ove. Samo ću reći da, vi ne birate Everton, Everton bira vas.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s