Kakvo putovanje

Prije polaska nisam nervozan, radujem se novome, nepoznatom jer sam takav, želim da upoznajem nove stvari, nove ljude, nove kulture, nove zemlje. Ali, noć prije polaska u Tursku (18.04.2012) mi se desilo nešto neobično, tačnije, nešto što mi se zaista nikada nije desilo. Probudio sam se brzo nakon što sam zaspao sa željom da izađem vani i vratim se kući što je prije moguće. Težak je to osjećaj.  Nešto kasnije su mi bile jasne reakcije mališana koji su krenuli na isti put kao i ja. A ja, kao i oni, želio sam samo što prije ponovo zaspati u nadi da će novo jutro donijeti ljepšu sliku svega. Sreća moja, pa sam bio umoran, inače bi to bila duga noć.

Jutro jeste bilo puno bolje, ali još uvijek sam bio u prilično stranoj okolini, među ljudima koje prvi puta vidim u životu i sa kojima ću provesti narednih sedmicu dana. Dešavalo mi se to i ranije, ali imao sam uvijek barem jednu osobu koju poznajem bolje da mi pravi društvo. Ovo putovanje je, čini mi se bila lekcija uklapanja.

Autobus, kao i svaki autobus, ogroman ali i prilicno star (oslanjajući se na svoje prethodno iskustvo na putovanjima, i na prethodnu noć imao sam malo čudan osjećaj u vezi ovog prevoznog sredstva) ali na uvjeravanje vozača, dobro je održavan. Zar nam svi to ne govore kada žele da nam u ruke uvale nešto falično?! Brzo sam primijetio da su TV jedinice samo obična šminka jer ne postoji nikakav cd/dvd player u autobusu preko kojega bi mogli slušati muziku ili gledati neki film. Bili smo osuđeni na 4 kasete probranog sevdaha, koji, moram reći, mi nikako nije legao. Barem su djeca bila sretna, i pored standardnog povraćanja nisu pravila probleme, a za muziku se pobrinuo dobri stari mobitel. Povremeno bih i prozborio koju riječ sa ostalim putnicima, ali taj proces upoznavanja i privikavanja je tekao prilično sporo.

Ali kako je odmicao dan tako sam i ja pronalazio više zajedničkih riječi sa ostalima, a najbolje sam se slagao sa njima kada je trebalo da se jede, svi smo bili kao jedan, gladni i riječi nisu bile potrebne u takvoj vrsti komunikacije. Na kraju krajeva i svode se samo na njih nekoliko tipa, ‘hoćeš ti ovo?’ i ‘hoćeš još?’. Moram priznati da mi je taj ručak negdje blizu Niša naumpao u kasnim večernjim satima kada smo prišli Turskoj granici. Prava avantura tek tu počinje.

U tim trenutcima je i počeo moj posao. Krenuo sam dakle kao pratilac/pevodilac ove grupe. Moje poznavanje Turskog jezika me i povelo na ovaj put. Prvi znaci su bili dobri. ‘Abi’ koji  je prvi provjerio naše isprave je bio izuzetno prijatan, i u par minuta koje je proveo udarajuči pečate (ili vize kako je to jedan od mladih putnika rekao) u naše pasoše, spomenuli smo i nadolazeći meč Galate i Fenera za koji je on, kao navijač Galatasaraya prognozirao da će završiti rezultatom 3:0 za domaće. Kao da je znao da će broj provedenih sati na Turskoj granici biti blizu 3.

Durgo zaustavljanje je dovelo preokret i uvod u ono što će nas dočekati narednih nekoliko dana. Naređeno nam je da ispraznimo autobus, izvedemo sve putnike vani i odvezemo vozilo na skeniranje, dok drugi vozač bude nosio papire vozila na treću stranu radi dodatne provjere i upisa. Možda to i ne bi bilo toliko loše da je svako od nadležnih lica obavljalo svoj dio posla onako kako treba. Shvatio sam da red od 3 autobusa i 7 malih vozila ispred skenera nije zbog toga što taj aparat radi dugo, već zbog toga što gospodin, koji treba da da dozvolu za ulaz, gleda neki film, a i izgledao mi je kao da se upravo probudio. A i bilo je blizu pola 2 ujutro, čovjeku se pridrijemalo. Elem, prođe i to pa smo nastavili dalje put Edirnea, jedne od bivših prijestolnica Osmanskog Carstva. Tamo nas je trebao dočekati lokalni vodič koji će nam praviti društvo i biti ispomoć tokom našeg boravka na tlu Turske. Pozvao sam ga negdje oko pola 3 i logično probudio iz dubokog sna. Kada se pribrao rekao mi je da nas oni očekuju tek oko 9:00 toga dana i da smo došli ranije nego je trebalo. Nama je već čekanja bilo preko glave. Našli smo se na jednom parkingu blizu jedne velike džamije i tu nam je rekao da njegov šef ne želi da mi krećemo dalje na put prije 8:00 i da bi bilo bolje da se smjestimo u hotel gdje bi proveli narednih nekoliko sati prije nego nastavimo vožnju prema odredištu. Taj prijedlog je bio krajnje nepraktičan i neisplativ pa smo donijeli odluku da naredne sate provedemo na tom parkingu, u autobusu. Recimo da je bilo prilično sparno.

Ni jutro nije krenulo puno bolje. Vodič je kasnio sat vremena, kasnije će se ispostaviti da im je to neki lokalni fazon, a ni put nije znao baš najbolje pa se u zadnjem trenutku sjetio da na jednom mjestu treba skrenuti desno a ne nastaviti pravo. I poslije toga sam gledao kako zajedno sa vozačem autobusa prelazi autoput kako bi kupili karticu koja služi za plaćanje putarine. Očigledno je da ni on nije spavao baš najbolje.

U Istanbul smo stigli po najvećoj gužvi ali prošli smo bez ogrebotina. A na pauzi prije ulaska u Istanbul autobus je počinjao da pokazuje znake zamora. Vozač je već morao blago lupiti po anlaseru (kako god se taj komad gvožđa zvao) kako bi autobus upalio. Brzo smo došli do luke u kojoj se moramo ukrcati na trajekt a tu smo napravili još malo gužve. Ni  vozač a ni neko od ostalih putnika nije razmijenio novac tako da smo na parkingu pored proveli nekih 20 minuta u potrazi za povoljnom ponudom za razmjenu novca. Ukrcali smo se na trajekt a prilikom izlaska na drugu stranu, vozač je ponovo, ali sada malo jače morao da lupi po anlaseru kako bi autobus upalio.

Put je nastavljen dalje do odredišta, mjesto koje se zove Gemlik nedaleko od Burse.  Tu smo upoznali pravo značenje riječi čekanje, jer smo na organizatora koji nas je trebao odvesti na finalno odredište čekali nova dva sata, možda malo duže. U tom čekanju sam vidio da jedan od naših vozača ima čudnu narav. Zaustavio je jednog od lokalnih kabadahija na njegovom traktoru da ga priupita par stvari. Prvo se pitanje odnosilo na marku motora (Ferguson-turski naziv mi nije poznat ali od nedavno se sve Fergusonove mašine proizvedene u Turskoj zovu nekim imenom koje počinje na U), drugo se odnosilo na plantneni pokrivač poklopca motora koji mještani koriste kako bi zaustavili bube i drugu prljavštinu od ulaska u motor. Treće pitanje je dodatno začudilo iznenađenog kabadahiju jer je bilo u maniru dječaka koji vas moli da mu date svoje biciklo da “obiđe krug”. da, da, naš vozač je upitao smije li provozati traktor po parkingu benzinske pumpe na kojem smo čekali organizatora festivala. Teško ali pristao je, i nakon što je uspio otjerati bošnju sa svog traktora pobjegao je glavom bez obzira.

Došao je i organizator, puniji čovjek, srednejg rasta sa ožiljkom na potiljku. Kasnije sam saznao da je imao nesreću u kojoj je zadobio nekoliko povreda jedna od kojih je i povreda meniskusa kao i povreda glave čiji su ožiljci vidljivi. Izvinuo nam se na stpljenju i odveo nas do obližnje škole u kojoj smo našu djecu prepustili domaćinima. Tu su već počele prve suze, a ja sam se prisjetio one večeri koju sam spomenuo na početku teksta. Vidjelo se da djeca baš i ne žele da se odvoje od poznatih lica i krenu među tuđine. Moja prednost je bila što sam bio sa ljudima približno mojih godina i svi smo govorili isti jezik. Oni nisu imali tu sreću.Ali barem su legli u toplu i udobnu postelju. Nas je čekala još jedna duga noć…

Nakon što smo ispratili dječicu krenuli smo put kampa u kojem bi trebali provesti dane festivala, međutim ni tu stvari nisu išle glatko kako smo svi mi priželjkivali. Da napomenem u našem društvu su bile i dvije ženske osobe, jedna trudnica, koja je na moje čuđenje nevjerovatno dobro podnosila put, i jedna sedamnaestogodišnjakinja kojima je odmor trebao vjerovatno više nego nama muškarcima. Po dolasku u kamp koji je nekom odokativnom procjenom bio udaljen 15Km od Gemlika imali smo šta i da vidimo. Friško oprani podovi nekom tekućinom zbog koje je i boja sa zidova počela da opada, vrata nisu mogla da se zaključaju jer nije bilo ključeva, balkonska vrata su bila otvorena tako da ste bez problema mogli ulaziti i u tuđe sobe sa balkona, a topla voda je bila samo pusta mašta. Naredbu da izađemo dao je šef puta nakon što je jedan od vozača podigao dušek i ispod našao mnoštvo mrtvih kukaca kao i mišijih brabonjaka. Lijep prizor, zaista.

Vani je naravno uslijedila rasprava sa spomenutim debeljucom, zahtijevali smo adekvatan smještaj bliže gradu i sve je to dovelo do tačke kada su direktor škole u kojoj smo ranije bili i ministar kulture sprječavali tuču između podpresjednika udruženja i pomenutog debelog lika. Na kraju smo pronašli rješenje za tu noć, odsjeli smo u kampu koji se nalazi još nekih 8KM od ovoga u kojem smo sada bili ali je barem smještaj puno bolji i topla voda je bila dostupna. Imali smo i wi fi 🙂 Čini mi se da smo zaspali negdje oko 1:00. A da napomenem u Gemlik smo po mom sjećanju stigli oko 15:00. Sve ostalo je bilo čekanje, natezanje i trpljenje umora.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s