Kakvo putovanje (dan 3)

Ako se već sada pitate šta je bilo drugog dana, onda se vratite na prethodni tekst jer, da budem iskren prva dva dana putovanja su bili kao jedan. Kao ono XL pakovanje u kojem dobijete po 30% nečega gratis. Naših 30% gratis je bilo čekanje.

Ni treći dan, drugi dan na tlu Turske, nije izgledao obećavajuće. Nakon vrlo malo sna smo se svi skupili u autobusu, unijeli ponovo sve svoje stvari, jer još uvijek nismo znali gdje ćemo spavati tu noć i zaputili se na doručak. Mislim da niko nije jeo onoliko koliko je mogao, jer doručak je više ličio na plastični set koji kupujemo dvogodišnjim djevojčicama da se igraju, nego li na pravi doručak. Ali svima nam je bilo isto pa smo to već dočekali sa kiselim osmjehom na licu.

POslije doručka smo se zaputili u Gemlik gdje smo se sreli sa dječurlijom, što našom koju smo poveli iz Bosne i Hercegovine, što njihovim Turskim domaćinima kao i nekoliko nastavnika škole domaćina. Plan dana je da se ide u Bursu, u obilazak njenih historijskih i kulturnih znamenitosti. Ja sam se lično radovao svemu tome jer sam već kao dječak bio u Bursi, i htio sam se prisjetiti mjesta koje sam prije polaska gledao na slikama u jednom starom albumu. Na nesreću svih nas počela je padati kiša, pravi pljusak, pa je naša šetnja Bursom više ličila na trku.

Dvije nastavnice su, pod izgovorom, da im je muka, pobjegle u toplinu svoga doma dok smo se mi ostali zaputili ka Carefour tržnom centru. Dječica su otišla na doručak a mi odrasli po staroj paroli, kud koji mili moji. Mirza, Cabir (lokalni vodič-Čita se Džabir ali se on odaziva a više imena tipa, Ćamil ili Nagib) smo krenuli u potragu za memorijskom karticom za Mirzin foto aparat, na sreću smo je brzo našli pa smo sjeli u jedan od lokala da se odmorimo. Sok od narandže koji sam popio bio je svježe iscijeđen, jedini problem je što narandže nisu bile baš svježe.

Vani je prestala i kiša pa su se glavni i odgovorni odlučili zaputiti prema Bursi ponovo kako bismo iskoristili lijepo vrijeme i malo obišli Kapali Čaršiju. Djeca domaćini su odlučili otići u Kultur Park što je svakako bio pun pogodak, jer su se proveli mnogo bolje nego dječica koja su za nama tumarala pijacom ne znajuči ni u šta da gledaju ni kuda idu.

Ali ne smijem zaboraviti sam izlazak iz Carefour tržnog centra. Naime, vozačima, koji će u ovim mojim spisima igrati veliku ulogu, niko nije javio da idemo nazat u centar Burse pa su se oni dali u potragu za nekim ručkom ostavivši nas da čekamo na prakingu pored autobusa. Nakon što je Dževad (glavni i odgovorni) stupio nekako sa njima u kontakt oni su se vratili, ali je Ferid (zamjenik glavnog i odgovornog) samo minutu ranije lično krenuo u potragu za vozačima i naravno sada je trebalo čekati njega. Problem je taj što, njega niko nije čekao već smo svi, što je moguće brže ušli u bus i krenuli put centra. Tek nakon pređenog kilometra Fudo (dežurni zabavljač) se sjetio da bi i Ferid trebao biti sa nama u autobusu, ali nije. Nekako smo uspjeli i njega dovesti nazad, sreća pa je za razliku od prethodne noći danas bio prilično dobro raspoložen pa nije bilo mahanja, galame i teških riječi. Svoji smo, reklo bi se.

Nakon šetnje tržnicom sačekali smo autobus i zaputili se nazad ka Gemliku. Nije to neko dugo putovanje ali je očigledno dovoljno da ponovo vidimo puni repertoar šampiona povraćanja. Ja sam stojao pored drugih vrata, nekako na sredini autobusa, pa sam imao odličan pregled situacije, ništa mi nije promicalo. A sama ta pozicija je doprinijela da se malo i zbližim i upoznam sa svima. Na licima djece se već vidjelo olakšanje jer su prebrodili prvu noć i dan su ponovo proveli sa prijateljima koji govore njihov jezik. Po povratku u Gemlik ponovo su sa svojim domaćinima otišli kući dok smo se mi zaputili na mjesto gdje ćemo da spavamo.

Ali kao što rekoh vozači će imati zapaženu ulogu u svemu. Naime, po povratku u kamp morali smo svratiti po doručak koji je bio spreman za nas kako bismo ga ponijeli sa sobom, što je značilo provlačenje uskim putem kojim ni mali automobil ne prolazi baš lahko. Ono što nismo mogli predvidjeti je da su dvoje mladih taj dan odlučili krunisati svoju vezu brakom, pa je taj put postao neprohodan za naš autobus. Nakon skoro sat vremena natezanja, pomijeranja naprijed i nazad po nekoliko centimetara, telefoniranja i psovki uspjeli smo proći. Ja sam u želji da izvidim da li se dalje na putu nalazi još sličnih mjesta na kojima bi morali zvati vlasnike automobila da ih pomijeraju, gazio blatnjavim putem i tek kad sam došao nazad u kamp sam vidio koliko sam blata pokupio sa sobom. I činilo mi se da su mi farmerke bile teže nego inače. Prvo sam mislio da je to od umora, ali eto nije bilo tako.

Sve je dobro što se dobro svrši, ili barem tako kažu. I ovaj dan je bio gotov, tuširanje, pa malo sijelo u našem dnevnom boravku, malo utakmica na tv-u i spavanje. San je svima bio prijeko potreban.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s