Kakvo putovanje

Nekoliko dana već tjeram sam sebe da sjednem i završim započeto. vidim da je blog bio posjećivan u posljednje vrijeme pa sam i primoran na neki način da završim priči u putovanju u Tursku. Na kraju krajeva, i sam sam sebi dojadio sa stalnim počecima bez kraja.

Jutro četvrtog dana je bilo napokon mirno i tiho. Ustao sam oko deset sati jer na doručak nismo išli a i obaveze su počinjale tek poslije ručka, tačnije u pola dva. Lijepo je bilo napokon povratiti malo energije koju smo izgubili prethodnih dana. Spustili smo se iz našeg kampa bliže gradu na ručak pa onda lokalnim autobusom sa grupama sa Kipra, Kirgistana i Kosova krenuli u tržni centar Ozdilek koji je ujedno bio i jedan od sponzora festivala. Standardna građevina koja se može vidjeti svuda u našem okruženju, zaista smo zatrpani tržnim centrima.

Nastup nije trajao dugo, svega nekih 5 minuta a s obzirom da je naša grupa nastupala prva, brzo smo se razišli. Dječaci i djevojčice su se vratili svojim kućama dok smo mi krenuli u prvi obilazak Gemlika. Tumarali smo par sati razgledajući po lokalnim prdavnicama, zabavljajući se žamorom ljudi koji su govorili jezikom koji većina naše grupe ne razumije. Interesantni su bili i slastičari koji prave priličan šuo prilikom reklamiranja svoga proizvoda koji je pravljen na neki poseban način. Sladoled je bio u pitanju ali čudna masa nije ostavljala tragove na odjeći i na dodir je prilično tvrd dok se u ustima brzo topi. Nije imao neki poseban ukus. Ali moram priznati da ga nisam ja ni jeo tako da vam samo prenosim utiske drugih.

Gemlik je lučki grad, ali i ljetno naselje. To nam je potvrdio i jedan od ljudi koji su nastanjeni blizu našega kampa. Rekao nam je da je većina zgrada tokom zime prazna i da grad tek javljanjem sunca malo živne. Ono što smo mi mogli primijetiti je da je u toku velika rekonstrukcija i obnova gradske jezgre. I to nam je potvrđeno od strane mještana koji obnovu pripisuju naporima i uspjesima nove vladajuće stranke odnosno državnog vrha. Blago njima.

Malo smo nešto i kupovali, prošli i domaću pijacu na kojoj sam iskreno vidio voće i povrće kojem ne znam imena. Ali galama nije izostajala. Stalni povici, pozivanje mušterija da priđu tezgi, najavljivanje sniženja, uzvikivanje cijena, možda malo i previše za moj ukus, ali eto, kulture su različite.

To sam uvidio i kasnije kada se jedan od roditelja našao pomalo uvrijeđen jer me dječak koji je odsjeo kod njega zamolio da kažem da mu ne trljaju lice kolonjskom vodicom i da mu je ne kapaju po kosi jer mu se od nje povraća. Naravno pokušao sam ublažiti ovo što je rekao dječak ali je domaćinu bilo čudno zašto dječak izbjegava taj, očigledno domaći jutarnji običaj porodice.

Taj dan je prošao u šetnji a nešto kasnije smo se vratili u kamp.  Sutra nas je čekao glavni dan.

Rano smo ujutro bili već u gradu i pripremali djecu na prvi defile. Prvi nastup su imali u još jednom tržnom centru da bi zatim nastupili i na gradskom trgu. sve je to prošlo divno pa su nas onda obavijestili da se za večeras priprema još jedan nastup i veliki defile.

Razišli smo se. A ja iskreno više nisam obraćao mnogo pažnje na dešavanja oko sebe. Malo sam bio i umoran a i sa Džabirom sam uspio pronaći zajedničku riječ. Naime, potičemo iz sličnog okruženja, njegov otac, kao i moj, je imam, i on je, što bi se u našem narodu reklo, hodžinsko dijete. Ali i bez toga našli smo mnogo zajedničkih tema za razgovor, a i pored toga zabavljao nas je fuad, koji je dobio naziv Super Dedo. Čovjek u pedesetim koji se drži i ponaša kao dvadesetogodišnjak sa puno više životnog iskustva. Markantan lik. Jedno jutro me stomak zabolio od smijeha. Grčio sam se više od pet minuta pokušavajući doći do daha. I suze su me oblile. na kraju je i prestao u strahu da bi moglo nešto ozbiljnije da mi se desi.Ali glavna meta njegovih šala i pošalica bio je svakako Džabir koji apsolutno nikako nije razumio naš jezik, a Fuad mu je naravno govorio samo na bosanskom, mašući rukama i gestikulirajući grimasama na licu na ono o čemu govori. Uvijek bi poslije svake šale prasnuo u smijeh a Džabir bi zbunjeno gledao u mome pravcu i molio me da mu prevedem i objasnim to što se upravo desilo.

Noćni defile je bio za pamćenje. Krenuli smo ispred lokalne mašinsko-tehničke škole i u pratnji djece domaćina defilirali gradom. Domaćini su hodali pored naše djece noseći baklje i svi su zajedno uzvikivali Bosna-Turkiye-Kardeş što bi značilo da su Bosna i Turska bratske zemlje. bilo je tu još mnogo pjesama i dječica su se lijepo provodila a i bili su dočekani ovacijama i aplauzima stanovnika Gemlika koji su ih sa svih strana pozdravljali.

Nastup nije prošao baš dobro, tačnije nije se ni desio zbog nekih tehničkih problema, da ih tako nazovemo. Noći su, moram naglasiti jako hladne u Gemliku. Iako se nalazimo pored mora u blizini je i Uludag, planina na čijim se vrhovima presijavao bijeli pokrivač tako da me noćna hladnoća ni je ni čudila. Bilo mi je žao što dječaci i djevojčice nisu nastupili jer nam kasnije prišao priličan broj ljudi koji su došli samo da vide njihov nastup, ali morali smo ih skloniti sa zime jer su već cijeli dan proveli šetajući i igrajući.

I mi smo se brzo vratili u kamp.

Sutrašnji dan mi je bio poprilično zanimljiv. Dževad, Džabir jedna djevojčica, jedan dječak, Mirza i ja smo predstavljali bosanski delegaciju u posjeti gradskim vlastima. posjetili smo gradonačelnika, guvernera kantona, ministra za obrazovanje, kulturu i sport i zamjenika ministra policije. Sve je prošlo u najboljem redu.Ono što je meni bilo zanimljivo je to koliko lako već razumijem ono što nam naši domaćini govore ali nisam bio u stanju prevesti naše riječi na Turski. Na svu sreću nagovorio sam Džabira da krene s nama pa sam tako njemu prevodio na Engleski a on dalje na Turski. Do kraja dana bili smo već dobro uigran tim, Džabir, Dževad i ja.

Večera nam je priređena u velikom kulturnom centru grada Gemlika gdje smo zajedno sa domaćinima, organizatorima, sponzorima i djecom imali oproštajnu večeru. Imao sam čast ali i nelagosdu da sjedim za stolom sa lokalnim odabranim političarima pozvanim na to okupljanje. Uspio sam se nekako osloboditi pa sam se čak dobro i snašao prilikom prevođenja Dževadovih riječi okupljenima za tim stolom. Ali iskreno i Dževad i ja smo jedva čekali da zbrišemo odatle, ali iz pristojnosti i zahvalnosti prema direktoru škole domaćina ostali smo prilično dugo.

Ubrzo je održana i kratka ceremonija, odnosno kratko su nam se obratili ministri, direktor škole i druge delegacije pa smo i mi došli na red. Još jednom smo Dževad, Džabir i ja pokazali da smo već uigran tim. I lagano smo se spremali za polazak. Pri dolasku u kamp spakovali smo sve stvari. Morali smo spavati prilično brzo jer sutra ranom zorom krenuli nazad za BiH.

Dobar dio dana smo proveli na trajektu jer se autobus ponovo pokravio. Šta je drugo moglo da se očekuje od te stare hrpše gvožđa do da se pokvari. Barem smo se vozali trajektom. u Istanbulu smo proveli nekih šest sati lutajući kapali čaršijom i obilazeđu obližnje kulturno historijske spomenike i džamije. Autobus je za to vrijeme bio na servisu.

Kad su se vozači vratili po nas čekala nas je na pola dobra vijest. Sve je radilo savršeno osim činjenice da je jedan od vozača prilikom paljenja morao otiči do motora i “na žicu” paliti bus. Možete da zamislite kako je to sve izgledalo graničnim policajcima. Ja se mnoo čega i ne sjećam osim graničnih prelaza. Prespavao sam sve do Niša.

Pri ulasku u BiH sam se oprostio sa svima u busu, jer smo ubrzo stigli do gračanice gdje sam izašao i rastao se sa umornim licima putnika koji su kao i ja jedva čekali da stignu kući. Nisam dugo čekao na bus za Tuzlu. A brzo po dolasku kući sam i zaspao.

Sigurno će pamtiti to putovanje, jer nikada u životu nisam bio toliko umoran, toliko zbunjen i toliko ljut a ujedno i toliko sretan. Moram još jednom pozdraviti sve one koji su zajedno samnom podijelili te dane u Turskoj i reći im da ću ih se svakako rado sjećati a nadam se ponovo nekada i sresti.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s